Grad šarenih, raznobojnih keramičkih pločica.
Grad bakalara i sardina.
Grad koji miriše na svježe cijeđene naranče i opojne indijske začine.
Grad melankoličnog fada.
Grad raznolikog mnoštva ljudi i strmih uličica.
Grad u kojem se treba izgubiti.
Grad vidikovaca koji vam pružaju pogled zbog kojeg ostajete bez teksta.
Grad blage klime i temperamentnih ljudi.
Grad u kojem je čak i mokro rublje na štriku nekako ljepše i šarenije.
Grad street arta.
Sve je to Lisabon.
Pratite li me na Instagramu, znate da smo D. i ja proteklih nekoliko dana proveli u Portugalu. Kao i svi pravi Hrvati, pospajali smo što se od blagdana i dana između pospajati dalo i zaputili se pravac na zapad Europe.
Putovanje u Lisabon nije bilo nešto što smo dugo planirali. Stvari su se zapravo tako poklopile da smo imali nešto ušteđevine sa strane, prijatelja koji je tamo otišao na stručnu praksu i želju za nekom u potpunosti novom zemljom, ljudima i kulturom. I zbilja, nismo požalili. Portugal je bio točno ono što nam je u ovom trenutku trebalo.
Toliko je toga što smo vidjeli, obišli i probali! Sve što vam želim ispričati i pokazati nikako ne stane u jedan post pa ću ga zato podijeliti u 3 dijela. Držite se, polijećemo!
Što trebate znati o Portugalu?
Bivša kolonijalna sila i kraljevstvo, a danas demokratska republika, Portugal je zemlja bogate povijesti, kulture i tradicije. Jedina država s kojom ima kopnenu granicu je Španjolska, a u njezin teritorij spadaju i dvije autonomne pokrajine: Azorski otoci te Madeira, inače također vrlo popularna turistička odredišta. Glavni grad je Lisabon.
Portugal je zemlja moreplovaca i istraživača Novog svijeta te ujedno i prva kolonijalna sila koja je ukinula ropstvo 1761. godine. Članica je Europske unije od 1986. g. i jedna od država osnivača NATO saveza.
Kada pričamo o Portugalu, bez problema mu možemo dati puno “naj” epiteta. Primjerice, u Lisabonu se nalazi most Vasco da Gama koji je sa svojih 17,2 km dužine jedan od najdužih mostova u Europi . U Portugalu se nalazi i najzapadnija kontinentalna točka Europe Cabo da Roca, a Lisabon, taj grad – muzej na otvorenom, je poznat i kao jedan od najstarijih gradova u Europi. Hoćete još? Može!
Proizvodnja pluta
Portugal je najveći proizvođač pluta na svijetu. Pluto je materijal koji se inače dobiva od kore hrasta plutnjaka, a potrebno je čekati oko 25 godina od sadnje stabla do prvog skidanja kore. Međutim, ako ste mislili da se pluto koristi samo za izradu plutenih vinskih čepova i čepova za šampanjac, varate se. Zašto vam pišem o ovome? Naime, i sama sam se imala priliku uvjeriti kako ovaj održivi materijal u Portugalu ima puno širu primjenu.
Tako ćete, šetajući Lisabonom, naići na nekoliko trgovina u kojima se može pronaći vrlo raznolik spektar proizvoda od pluta: plutene torbe, nakit, obuću, maske za mobitele, kuhinjske podloške, novčanike, čak i kišobrane! Posjetite li ikada Lisabon, obavezno uđite u neku od takvih trgovina. Sigurna sam da ćete naići na stvari na koje niste ni pomišljali, a možete kupiti i autentične portugalske suvenire.
Portugal ima svojih zasluga i kada je hrana u pitanju. Jeste li znali da su Portugalci bili ti koji su u 16. stoljeću donijeli tempuru u Japan? Moram priznati da me iznenadilo koliko se kod njih može naći jela koja uključuju pohanje, a ono što sam često viđala na menijima u restoranima, što mi je osobito zapelo za oko, su pohane zelene mahune (peixinhos da horta) i kroketi od bakalara (bolinhos de bachalau). No, to nije sve. Portugalci su zaslužni i za izum piri piri umaka, a ispekli su i najveći omlet ikada. Zapravo, jaja su im sastavni dio puno slatkih i slanih jela. Osim toga, Portugal je i zemlja vina, a njihovo najpoznatije vino je porto.
Taj čudesni Lisabon
Mogla bih vam beskonačno pisati o ovoj zbilja fascinantnoj zemlji, no vjerujem da vas zanima što se sve zanimljivo može vidjeti u Lisabonu, gdje se može dobro pojesti, kakva im je hrana, grad i sl. Zato sada prelazim na stvar. Napokon. Joj ljudi, toliko je toga što vam imam za napisati.
Smještaj i gradski promet
Smještaj smo našli preko Surfgasma, a sobu smo imali u apartmanu koji se nalazi u Rua Maria Da Fonte u četvrti Anjos. Dobra lokacija, malo bučna doduše, no preživite tih nekoliko dana. Iako, moram priznati, nakon što smo se vratili, bili smo oduševljeni blaženom tišinom naše male ulice na Trešnjevci.
Što se tiče prijevoza u Lisabonu, najefikasnije i najbrže prijevozno sredstvo svakako je metro. Četiri su metro linije: žuta, zelena, crvena i plava. Postoji direktna linija koja vozi s aerodroma, snalaženje je prilično lako, tako da tu ne biste trebali imati nikakvih problema.
Također, imate autobusne linije, nekoliko tramvajskih linija i nekoliko žičara. Ako ste mislili da se u Zagrebu vozi malo divlje, niste doživjeli Lisabon. Vožnja autobusom je skroz luda, svi su laki na gasu tako da se dobro držite i oprezno prelazite cestu. 🙂
Ono što je nama bilo jako zanimljivo je količina prijevoznih sredstava na električni pogon – tuk tukovi, romobili, bicikli – sve to možete iznajmiti za kretanje po gradu.
Eh da, još jedna stvar. Mooožda ćete vozaču tramvaja ili autobusa morati signalizirati rukom da stane. Inače neće ako nitko ne izlazi na vašoj stanici. Znamo, dogodilo nam se.
Svi mogući turistički vodiči navode kako se, kad dođete u Lisabon, svakako trebate provozati tramvajem br. 28. Moje iskreno mišljenje: ne nužno. Nama je taj tramvaj prolazio ulicom u kojoj nam je bio smješten apartman i realno, zbilja nije ništa posebno. Vrlo mali tramvaj u kojem je uvijek ogromna gužva i u kojem se većinom voze turisti, a često se čeka i red za ući u njega. Nemojte gubiti vrijeme na to kao ni na Santa Justa žičaru.
Da biste koristili javni prijevoz u Lisabonu, potrebna vam je Viva Viagem kartica koja košta 0.50 eura, a može se kupiti na automatima. Nakon kupnje trebate ju napuniti i potom registrirati na uređaju. Pojedinačna vožnja metroom primjerice stoji 1,50 euro. Postoji i dnevna karta koja vrijedi 24 sata, a košta 6,40 eura. Ako ćete se cijeli dan muvati po gradu, a ne da vam se hodati, isplati ju se kupiti. Taksiji su im isto ok, cijene su slične kao kod nas.
Obucite udobnu obuću
Prvi dan koji smo proveli u Lisabonu padao je na Tijelovo tako da dosta restorana, bistroa i trgovina nažalost nije radilo. Taj dan smo zato iskoristili za šetnju i upoznavanje grada.
Znam da se čini očito, no reći ću vam za svaki slučaj: u Lisabon ponesite najudobniju obuću koju imate. Žene, zaboravite na cipele na petu, samo ćete se bezveze mučiti dok se budete uspinjali onim njihovim strmim uličicama.
Osim ako odlučite biti fensi turist koji će se svuda voziti javnim prijevozom ili taksijem. Ipak, želite li doista upoznati grad kako treba, osjetiti kako diše, promotriti lokalce, naći skrivene male restorane i trgovine, najbolje vam je hodati. Nas dvoje smo u 5 dana prehodali preko 100 kilometara.
I preživjeli.
Grad miradourosa
Znate li da je Lisabon smješten na sedam brežuljaka? Zbog toga u gradu postoji puno tzv. miradourosa (vidikovaca) koji su obično smješteni na najvišim točkama grada, a pružaju predivan pogled na lisabonske krovove. Najljepše je otići pred zalazak sunca, no imat ćete lijep pogled i tijekom cijelog dana. Nastojte miradourose obići u prvim danima vašeg boravka jer ćete poslije vjerojatno biti malo umorni od tog uspinjanja gore-dolje.
Keramičke pločice. Posvuda.
Prva stvar koja će vam vjerojatno upasti u oči u četvrtima poput Alfame, Bairro Alta, Baixe i dr. su te nevjerojatne keramičke pločice koje krase puno pročelja starih zgrada. Dok smo šetali taj prvi dan jednostavno nisam mogla prestati promatrati ih: mislim da valjda ne postoje dvije zgrade u Lisabonu koje su ukrašene istim pločicama. Svaki uzorak je poseban na svoj način, s toliko zanimljivim dizajnom i kombinacijama boja da poželite nešto takvo imati i na svojoj kući. Mislim, ja već odavno slinim nad francuskim provansalskim pločicama, ali Lisabon je nadmašio sva moja očekivanja. Minimalisti, ovo nije grad za vas. 🙂
Vidjeti svo to ludo šarenilo bilo je pravo osvježenje u odnosu na ove naše moderne, pomalo dosadnjikave zgrade bezličnih boja. Portugalci se definitivno ne boje koristiti boje, to im se mora priznati!
Muzej keramičkih pločica (Museu Nacional do Azulejo)
Lisabon je grad bogat muzejima i umjetničkim galerijama tako da, čak i ako niste zagriženi ljubitelj muzeja (kao mi), svakako u vlastiti raspored ubacite posjet barem jednom ili dva. Mi smo se odlučili za Muzej keramičkih pločica zbog moje (očigledne) opčinjenosti pločicama generalno i doznali i vidjeli svašta zanimljivo.
Museu Nacional do Azulejo smješten je u bivšem samostanu Madre de Deus osnovanom 1509. godine. U muzeju možete pogledati trajnu izložbu koja dokumentira povijest azulejosa od druge polovice 15. stoljeća do danas.
Riječ “azulejo“ dolazi od arapske riječi “azzelij” ili “al zuleycha“, što bi u prijevodu doslovno značilo “mali ispolirani kamen”. Pri tome se misli na četvrtasti komad keramike koji je s jedne strane glaziran.
Ulaznica za ovaj muzej je 5 eura po osobi, a postoje i popusti za određene dobne skupine (čak i za nezaposlene građane EU). U sklopu muzeja imate i restoran gdje možete ručati te suvenirnicu (s napucanim cijenama).
Je li se isplatilo posjetiti ga? Za ovu cijenu svakako da, no bit ću iskrena i reći kako ima nekih stvari koje bi mogle biti puno bolje. Primjerice, jedan dio izložbe je samo na portugalskom jeziku, a osvijetljenje je u nekim dijelovima muzeja dosta loše, što malo kvari cjelokupan dojam. Osjeti se da je cijelom muzeju potrebno značajno financijsko ulaganje, no volite li keramiku i povijest, ne propustite posjetiti ga.
Evo još nekih zanimljivih muzeja koji postoje u Lisabonu:
- Fado muzej (Museo do Fado)
- Muzej Orijenta (Museo do Oriente)
- Aljube muzej (Museu do Aljube ) – Aljube je bivši zatvor u Lisabonu koji je danas pretvoren u muzej koji služi kao podsjetnik na diktaturu u Portugalu
- Muzej piva (Museu da Cerveja)
- Muzej kočija (Museu Nacional dos Coches) i brojni dr.
Lisabonski oceanarij (Oceanario de Lisboa)
Isti dan kada smo posjetili Muzej keramičkih pločica, zaputili smo se i u slavni Lisabonski oceanarij, drugi po redu najveći akvarij u Europi. Bila je kišna nedjelja oko podne. Znate što to znači? GOMILA roditelja s malom djecom, bebama, školarci, izviđači, bake, djedovi, dječja kolica… kaos! Doslovno nismo mogli hodati koliko je bilo ljudi u to vrijeme. Morali smo paziti da ne stanemo nekom znatiželjnom djetetu na glavu i čekali smo red da vidimo pojedine akvarije.
No, totalno se isplatilo. Lisabonski oceanarij jedno je potpuno nevjerojatno, zadivljujuće iskustvo koje će vas ostaviti u čudu. I sama sam se ponovno osjećala kao dijete kada sam promatrala taj raznoliki morski svijet. Raže, morski psi, meduze, pingvini, morske vidre, vodozemci, najneobičnije ribe koje možete zamisliti. Osim ove stalne, možete pogledati i privremenu izložbu bivšeg pejzažnog fotografa Takashija Amana “Florestas submersas” koja se plaća nekoliko dodatnih eura, iako smo ju mi taj dan pogledali besplatno.
Nažalost, nemamo puno lijepih fotki akvarija jer je fotografiranje uz toliko ljudi bilo ravno ekstremnom sportu.
Dodatan savjet: kupite kartu online (oko 17 eura). Uštedjet ćete si puno vremena i osjećat se kao Severina kada samo prošećete pored reda u kojem stoji stotinjak ljudi.
Lisabonski street art i LX Factory
U Lisabonu postoji puno dijelova grada koji su, osim keramičkim pločicama, ukrašeni fenomenalnim primjercima street arta. Dosta lijepih stvari možete vidjeti šetajući LX Factoryem, eklektičnim dijelom grada kojeg definitivno ne želite propustiti.
Naime, riječ je o prostoru bivšeg tvorničkog kompleksa iz 1838. godine koji je preselio poslovanje nakon nekog vremena pa je samim time ovaj prostor dugo vremena zjapio prazan i derutan. Prije desetak godina pojavio se neki pametan investitor i uložio u njegovu obnovu, a danas vam je to kao nekakv mini umjetnički gradić. Simpatični bistroi, trgovine s organskom kozmetikom, umjetničke galerije, originalne suvenirnice, poslovni prostori… već zamišljam kako bi bilo super kada bismo imali nešto takvo i u Zagrebu.
U LX Factoryu smo i doručkovali, no o tome više u trećem dijelu ovog posta o Portugalu.
Tamo smo također sasvim slučajno zašli u Landeu Chocolate jer je padala kiša, a mi smo bili bez kišobrana (naravno). Izgleda da nam je bilo suđeno da probamo najbolji čokoladni kolač na svijetu i uživamo u ugodnom ambijentu koji nas je oduševio svojom umirujućom atmosferom. A svirala je i Edith Piaf, di ćeš bolje.
Hodajući lisabonskim ulicama naišli smo i na Canto do Sol (The Sunny Corner) autorice Camille Watson koja je osmislila ovaj fotografski projekt koji slavi ljepotu i važnost zajedništva među susjedima. Fotografije prikazuju stvarne ljude i njihovu svakodnevicu, ljepotu u različitosti i dobre međususjedske odnose. Big lajk.
(drugi dio dojmova s našeg putovanja iz Lisabona slijedi uskoro)
Leave a Reply